Neli Ružić splitska je umjetnica koja je u svom životu i radu prošla kroz mnoge tranzicije i migracije. Bilo geografske ili sistemske njih uvijek obilježavaju prekidi. U tim prekidima memorija se gubi, namjerno ili slučajno briše. U svom radu Neli Ružić, upravo baveći se migracijama i memorijom, uspostavlja odnose prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kako na osobnom nivou tako i političkom, kako lokalnom tako i globalnom. Po posljednjem povratku u Split, godine 2012, Neli radi u Školi likovnih umjetnosti. Tu je pokrenula Galeriju Škola u kojoj upravo otvara i izložbu koja se bavi memorijom škole. Razgovor s umjetnicom započeli smo upravo s tom temom.
Radiš na izložbi Prošle budućnosti: buduće prošlosti (Arhiv u nastajanju), koja se bavi memorijom Škole likovnih umjetnosti u Splitu te koja se otvara u četvrtak, 18. prosinca u 18 sati u novoosnovanoj Galeriji Škola. Odakle ideja za pokretanje galerije Škola?
Izložba Prošle budućnosti: buduće prošlosti (Arhiv u nastajanju) prva je u nizu nadolazećih izložbi novoosnovane galerije, smještene u salonu Multimedije na drugom katu škole. Želja mi je da već i samim imenom, Galerija Škola pozove na dekonstrukciju ideje škole danas i na promišljanje inovativnih pristupa u umjetničkom obrazovanju. U okviru njenog programa predstaviti će se suvremeni umjetnici mlađe generacije, popratni programi poput radionica i razgovora s umjetnicima, teorijska tematska predavanja, projekcije edukativnih filmova o umjetnosti, programi video umjetnosti i animacije te izložbe školskih projekata i učeničkih radova s ciljem stvaranja poveznica i prostora dijaloga između obrazovanja i suvremenih umjetničkih praksi.
Memorija je ključan moment u tvom radu. Kako si joj pristupila ovom prilikom i što nas čeka na izložbi?
Da, točno je da je memorija, uz izmještanja ili migraciju moja tema već dugi niz godina. Kao voditeljica galerije organiziram ovu prvu izložbu kako bih napravila nimalo sistematičnu, već neku vrstu fragmentarne, emocionalne, žive povijesti na temelju prikupljanih materijala iz osobnih arhiva djelatnika škole. Izložba se temelji na autorskom pristupu arhivskim i dokumentarnim praksama i samo je jedan u nizu mogućih narativa o životu škole. Radi se i o participativnoj instalaciji jer se tijekom trajanja izložbe mogu donijeti fotografije, zabilješke i dokumente vezane za povijest škole, te su svi bivši i sadašnji akteri te prijatelji škole pozvani graditi ovaj nepregledni arhiv u nastajanju kojem je namjera ostati nepotpun i otvoren. Koncept ove izložbe nastao je tijekom pregleda arhiva profesoriceJasenke Splivalo, a na izložbi će se osim fotografija i objekata prikazati i arhivski video materijal prof. Splivalo koja je uz prof. Vanju Škrobicu ustupila veći dio materijala. Kroz ovu izložbu pokušavam zapravo napraviti neku vrstu arheologije sadašnjosti, jer svako sjećanje nastaje iz sadašnjosti, a kako kaže Reinhard Koselleck: “Sa svakom novom budućnošću izranjaju nove prošlosti. Stoga prošlost itekako ima veze sa sadašnjošću i budućnošću.”
Odakle dolazi takav autorski pristup arhivskim praksama?
Već se duže vrijeme bavim arhivskim i dokumentarnim praksama u suvremenoj umjetnosti, prvenstveno kroz umjetnička istraživanja, ali i kroz pedagoški rad. Tijekom mog rada kao profesorice u CENARTU i na ENPEG, La Esmeralda u Mexico City-ju istraživala sam sa studentima teme arhiva i memorije. Jedna od posljedica je i blog, doduše na španjolskom, gdje sam prikupljala teoretske tekstove i umjetničke radova vezane za ovu temu.
Pokušajmo taj interes za memoriju, arhive, izmještanja i migracije otkriti i ranije, krenimo od početaka. Tvoj povratak sa studija na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu obilježile su devedesete. Što se tada događa u Splitu?
Nakon umjetničke škole u Splitu završavam petogodišnji studij slikarstva na Fakultetu primenjene umetnosti 1990. zatim odlazim u Pariz na nekoliko mjeseci da bih se vratila u Split točno početkom rata u Hrvatskoj. U devedesetima Split je bio, uz izuzeće nekih suvremenih umjetnika poput Gorkog Žuvele, Momčile Goluba, Ante Škaričića, Aliete Monas, Jadranka Runjića i Božidara Jelenića, zaista pustara što se tiče suvremene umjetnosti. Oko 1991., 1992. s grupom tadašnjih mladih umjetnika, među kojima je bio i Rino Efendić, organizirali smo izložbu Sretno Novo, a potom 1992. s Jankom Vukmir i Institutom za suvremenu umjetnost jednu od prvih izložbi hrvatske umjetnosti u Beču koja se zvala Landing on Vienna. Kasnije od 1995. do 1997. Rino, Toni Horvatić i ja smo oformili GAP (Gripe Art Projekt), jednu od prvih neprofitnih udruga u Splitu koja se bavila suvremenom umjetnošću. To je bilo vrijeme rezistencije, vrlo različito od današnjeg kad s UMAS-om i ostalim institucijama postoji kritična masa. Onda je to bio underground, aGAP nije nikada primio nikakve fondove, sve smo radili i financirali sami. Organizirali smo tada niz izložbi u Tvrđavi Gripe, a između njih i izložbe dijela autora Gorgone u prostorima Pomorskog muzeja u tranziciji.
Koja su događanja ili procesi u to vrijeme utjecali na formiranje tvog umjetničkog izričaja?
Tada to nisam baš prepoznavala, ali sada s odmakom mogu reći da su na mene utjecali prvo estetski i konceptualni kriteriji profesora u tadašnjoj umjetničkoj školi poput Gorkog, Ivane Đeni Šverko, a zatim estetike nestajanja,Gorgone, antislike, Stilinovića i potom rad Slavena Tolja koji me je označio svojom snagom. Ta ogoljenost i potreba za sintezom, višeslojnost značenjskog uvijek me je pratila, a u Meksiku se to još više produbilo u mom radu. To je neka vrsta spoja kriznog, rubnog i potrebe za ljepotom, sublimacijom, ono gdje najbolje funkcioniram. Kaže moja prijateljicaAna Peraica s kojom sam surađivala u drugoj polovici devedesetih, a i poslije, da sam pravi crysis hunter. Anu sam upoznala 1995. kada je kao mlada kustosica s Božom Jelinićem radila na jednom od najzanimljivijih ratnih Art Annale-a u Splitu.
Spomenula si Meksiko. Tamo odlaziš krajem devedesetih. Kako je do toga došlo?
Nisam baš imala planove otići u Meksiko, više me zanimao Buenos Aires, zbog Borhesa i Ernesta Sabata. Latinska Amerika je za mene bila zanimljiva i ranije. Ali 1996. sam kao stipendistica ArtsLinka, kroz natječaj Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, otišla u Headlands Center for the Arts u Bay Area, u blizini San Francisca. Tamo sam upoznala Erica, mog sadašnjeg partnera koji je kao meksički umjetnik boravio u Headlandsu. Nakon toga sam se vratila u Hrvatsku, proteklo je vrijeme i krajem 1999. kao samohrana majka otišla s mojim dvogodišnjim sinom Lukom u Mexico City. Nakon 13 godina, ponajviše zbog djece smo se vratili svi zajedno u Split, Luka, Pablo, Eric i ja.
Što nam možeš reći o Meksiku koji si napustila?
U ovom trenutku u Meksiku se masivno i otvoreno manifestiraju protiv korumpiranog sistema, spone narkosa i političara, te državnog terorizma. Od 70-ih nadalje postoji tzv. diktatura blanda ili meka diktatura, s jednom jedinom strankom na vlasti koja je vladala 71 godinu i prije dvije godine je ponovno dobila izbore. U zadnjih 8 godina nestalo je 34 000 ljudi, a ubijeno oko 120 000 u montiranom narko ratu. Dakle postoje dijelovi zemlje gdje policija i vlast zapravo nemaju ingerencije, i potpuno su pod narko kartelima. Prije mjesec i pol nestala su i ubijena 43 studenta, koji su od strane policije predani narkosima, to je bila točka na i za sadašnje stanje.
Tranzicije i migracije uvijek su otvarale nova područja interesa u tvom radu. Što ti je pružio ovaj geografski i kulturni odmak?
Ne znam da li su tranzicije i migracije otvarale ili uvjetovale nova područja interesa. Smatram da sam, kao i mnogi na ovim prostorima, prvo povijesno migrirala ne mičući se s mjesta, a zatim i geografski. Umjetnici su oduvijek, a pogotovo danas, migranti i osim insertiranja u druge kulture, mislim da je odmak od vlastitog jednako važan. Time se dobiva veća mogućnost dekonstrukcije vlastite kulture. Naime, smatram da je identitet, ali i kultura nestabilna kategorija, uvijek u građenju, a gradimo se u odnosu s drugim. Premještanjem se decentriraju ti identiteti i pripadnosti koji su se ranije činili nepomični i pojavljuju se subjektivnosti koji nisu bile ranije upisane. Osim toga, ta pomicanja su u meni proizvela neku vrstu vremenskog delaya, istovremenost različitih temporalnosti. Shvatila sam da migracija nije samo vezana za promjenu mjesta boravka već mijenja odnos s vremenom. Gotovo proporcionalno, udaljenosti ili nemogućnosti čestih posjeta nastaju u subjektivnom poimanju vremena, fenomeni slični filmskoj elipsi. To još više osjećam povratkom.
Te su teme prisutne i tvojim radovima.
Od 2005. kroz instalaciju i objekte istražujem memoriju i migraciju – Strategije zaborava (2005.), Kartografije vremena i neophodne utopije (2007.), te od 2011. kolektivno sjećanje kroz višekanalnu video-instalaciju Jama, u suradnji s Marie-Christine Camus, i kroz trokanalnu video instalaciju Pjesme za budućnost, 2013. Sada me nadasve zanima problem poimanja vremena, složeni odnosi memorije, vremena i predstavljanja povijesti ali i zamišljanja budućnosti.
U tvojim radovima sjećanja su mjesta u kojima se isprepliće osobno i političko. Zajednički im je zaborav?
Zaborav je zapravo dio memorije koja je selektivna i inventivna, a osobno jest političko. Uvijek mi je bilo bitno imati osobni poticaj, onaj početni impuls i potrebu koji se poslije može pretvoriti u istraživanje ili neku procesualnost. Na primjer u nizu radova iz projekta Strategije zaborava preuzimam gramatiku sustavnog brisanja povijesti socijalizma kojoj smo svjedočili u devedesetim godinama i koju sam ponijela sa sobom odlazeći iz zemlje. U Meksiku je preklapam s osobnom potrebom za oslobađanjem prostora za neki novi početak i tako nastaju Strategije zaborava. Kasnije nastavljam Strategije zaborava kroz radove koji se direktnije bave politikama sjećanja. Jedan od recentnijih radova u tom smislu je Ministarstvo sjećanja, jumbo plakat izložen u Cisti Provo. Rad Ministarstvo sjećanja kritički se odnosi na uporabu i zlouporabu sjećanja od strane moći, posebice referirajući se na povijesni kontekst 90-tih, ali i na suvremeni trenutak. Imenovanjem ovog ministarstva propitkujem državne politike zaborava i memorije, administraciju kolektivnog sjećanja.
Popularne pjesme nose sa sobom kulturne obrasce, ali i slojevitost povijesti, pogotovo na ovim prostorima. Trokanalna video-instalacija Pjesme za budućnost bavi se međugeneracijskom memorijom i poviješću kroz odnos ideologije, emocionalnosti glazbe i pejzaža. Sastavljena je od triju uprizorenja koje sam snimila u suradnji s mojim sinom, prijateljicom i tatom. Zanimali su me intimni slojevi povijesti u građenju lokalnih identiteta. Uključujući Tanju, moju prijateljicu i njen background srpske obitelji iz Hrvatske, zanimalo me i razbiti očekivanu situaciju obiteljske genealogije. Kako se radilo o mom postdiplomskom radu koji sam započela na Fakultetu umjetnosti, sveučilišta UAEM u Meksiku i dijelom ovdje na UMASU, zanimljivo je da je upravo to, što nisam bila ja treća osoba, već ona s članovima moje obitelji bio trn u oku. To mi nadasve govori o jednom od velikih problema naše kulture, zatvorenost prema drugom. Mislim da mi je Meksiko, koji je upravo suprotno, hibridna kultura različitosti, pomogao sagledati do koje mjere je inzistiranje na istosti ovdje izraženo. U Pjesmama se počinjem baviti i nostalgijom budućnosti ili prošlim budućnostima modernizma koje nismo dočekali.
Za kraj osvrnimo se na neke stvarne, svima poznate prostore grada i okolice na primjeru kojih se opet baviš procesima sjećanja i zaborava, njihovim nerealiziranim mogućnostima. U devedesetima to je bila kemijska čistionicaGaleb?
Kemijska čistionica Galeb iz 1996. je jedan od bitnijih radova iz devedesetih jer sam tu prvi put mogla artikulirati traumu rata i postratnog stanja. I njime zapravo načinjem sve ove teme koje sam spominjala. Čak su i Strategije zaborava nastale kad sam prenijela taj fotoambijent u Meksiko, a i nastao je i drugi rad s čistionicama u Meksiku. Krajem 2015. ponovno ću izložiti Čistionicu sa još nekim radovima u Salonu Galić, gdje je rad bio izložen 1999., prije mog odlaska. To je poput neke vremenske mašinerije, ponovno izložiti prošireni rad na istom mjestu ali sada iz drugog trenutka i s drugačijim iskustvom.
Danas je to Motel Trogir…
Motel Trogir je izvanredan primjer modernističke arhitektureIvana Vitića. U okviru projekta tima Motel Trogir radila sam intervenciju Stolen Future za koju sam odabrala 6 bungalova motela koje sam osvijetlila iznutra i tako vratila element svečanosti i prisutnosti u kontekst propadanja. Motel Trogir je klasična priča tranzicijske muljaže, dvaput je prodan i zbog tih neriješenih vlasničkih odnosa, ali i inertnosti same gradske vlasti u jako je lošem stanju. S druge strane, njegova arhitektura projicira ideju progresa, neku drugačiju budućnost. Za mene je primjer nostalgije budućnosti. Istovremeno je priroda uzela svoj danak, zarastao je u raslinje i to me podsjetilo na Hotel Palenque Roberta Smithsona. Sinteza projekcije budućnosti i entropije. To mi je fascinantno jer se događaju preklopljene slike, neka vrst vremenskog oksimorona. Intervencijom svjetlom zanimalo me stvoriti iluziju mogućeg, alternativu strategiji propadanja. Stolen Future je bio kratki bljesak nekog drugačijeg scenarija, ali se nadam da će pomoći pokretanju rasprave o sudbini tog motela. Intervencija je trajala samo jedno popodne do noći i sve smo dokumentirali. Produkcija rada je organizacijski bila zanimljiva, podsjetila me na filmsku lokaciju, ali uspjela je uz veliku pomoć firme MediaRent iz Splita, sjajni timMotela Trogir i pomoć Darka Škrabonje i Ide Skoko pri snimanju dokumentacije.
Tonči Kranjčević Batalić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.
